-Piše: Rastislav Dinić
,,U postsekularnom društvu razlika između religioznosti i ateizma je uglavnom nebitna. Čovjek danas više ne mora vjerovati u boga da bi bio religiozan i pripadao vjerskoj zajednici… kulturnog identiteta se ne možemo odreći, a boga, naprotiv, možemo bez problema. Postsekularna vjera svima želi dobrodošlicu, pa i onima koji ne vjeruju u boga, naravno, dokle god se deklarišu kao pripadnici date vjerske zajednice shvaćene kao kulturne zajednice.“ (Boris Buden)
Očekivalo bi se da će rasprava o reviziji izučavanja teorije evolucije do sada već utihnuti. Naime, potpisnici peticije kojom se traži ova revizija nisu ponudili nijedan novi, niti ubjedljiv argument u korist svog stanovišta, stručna javnost je na te primjedbe odgovorila odlučno i nedvosmisleno, čak su i profesori Bogoslovskog fakulteta, u zaista izvrsno formulisanom saopštenju, odbacili navodno religijske razloge za takvu reviziju. Pa ipak, polemika ne jenjava, svakog dana pojavi se neka nova emisija ili tekst u kojima se ponavljaju kritike teorije evolucije, ili zahtjevi za izmjenu školskog programa u kojem se, autori tvrde, mora naći mjesta i za tzv. kreacionističku teoriju kao alternativnu teoriji evolucije.
Tako, prije nekoliko dana, u ,,Politikinom’’ Kulturnom dodatku, etnolog Aleksandra Pavićević piše da je „evolucionistička teorija u društvenim i humanističkim naukama odavno prevaziđena“. Kako to, zapitaće se čitateljka? Teorija evolucije pripada jednoj prirodnoj nauci, naime biologiji, pa se valjda samo u biologiji može i prevazići. Ovdje, međutim, treba imati u vidu šta Pavićevićeva podrazumijeva pod teorijom evolucije. Ona, na primjer, piše da se „teorija evolucije zasnivala na principu pravolinijskog napretka“, a zatim ovaj princip, čije zastupnike naziva „evolucionistima“, prepoznaje i u društvenim naukama. Tako, Pavićević piše: „Evolucionisti su smatrali da je religija zamijenila magijski način mišljenja koji je odlikovao najprimitivnija društva, a nju je u razvijenom svijetu trebalo da zamijeni nauka. Koliko je ovakva postavka bila pogrešna, pokazali su ne samo mnogi antropolozi i sociolozi koji su stvarali tokom 20. vijeka, već i istorijsko iskustvo. Uprkos mišljenju većeg broja sociologa religije da je sekularizacija svijeta nepovratni proces koji podrazumijeva smanjivanje značaja religije u životu ljudi, i konačno, njen potpuni nestanak, krajem prethodnog milenijuma došlo je do njene globalne reaktuelizacije. U socijalističkim zemljama, sekularizaciona paradigma bila je čak ideološki temelj naučnog proučavanja religije. Cijepanje SFRJ po šavovima konfesionalno-etničkog pripadanja pokazalo je svu površnost ovakvih pristupa.“
Ovoj argumentaciji se može pristupiti na dva načina. Prvi način je ukazati na to da Pavićevićeva ne razumije teoriju evolucije (koja, naravno, nije zasnovana na „principu pravolinijskog napretka“), te da brka ovu teoriju sa teorijama društvenog napretka (poput one Ogista Konta). Cijepanje SFRJ „po šavovima etničko-konfesionalnog pripadanja“ prosto nema nikakve veze sa teorijom evolucije, pa ne može biti smatrano dokazom protiv ove teorije. To proizlazi iz pretpostavke da se tema polemike o izučavanju evolucije u školama tiče prije svega naučnog statusa teorije evolucije, i da joj stoga treba pristupiti s odgovarajućim naučnim argumentima. U tom slučaju, Pavićevićeva je jednostavno promašila temu.
Međutim, šta ako to uopšte nije tema? Šta ako Pavićević ovim argumentom otkriva pravo središte polemike, koje sa naukom ima vrlo malo veze? U tom slučaju su zapravo naučni argumenti oni koji promašuju, previđajući da prava tačka razdora leži negdje drugdje.
Da nauka i kritika teorije evolucije zapravo slabo interesuju potpisnike peticije i zagovornike revizije školskog programa, evidentno je već i iz načina na koji sami pristupaju argumentaciji. Primjedbe koje navodno dovode u pitanje Darvinovu teoriju oni iznose tek usput i bez ubjeđenja, a sa njih ubrzo prelaze na ono što ih zaista zanima – globalističku zavjeru, navodno pravo roditelja da svoju djecu zaštite od uticaja „tuđih vrijednosti“ itd. U tom smislu treba čitati i sam tekst peticije – odavno pobijeni „naučni“ argumenti protiv teorije evolucije tu su tek ukras, suština je u zavjeri „darvinista, globalista i ateista“, koji zajedničkim snagama ugrožavaju naš identitet.
U tom kontekstu postaje jasno i kako raspad Jugoslavije može biti argument protiv izučavanja evolucije u školama, naravno, ne naučni, već politički. Smisao ovog argumenta je u sledećem – prosvjetiteljstvo, sekularizam i univerzalizam su poraženi, sada na scenu stupa politika identiteta, zajedno sa svim propratnim narativima i ideološkim aparatima. Ako evolucija ugrožava sveti identitet, tim gore po evoluciju.
Paradoksalno, ni religija ne prolazi mnogo bolje, što se pokazuje u lakoći sa kojom zastupnici revizije odbacuju već pomenuto saopštenje profesora Bogoslovskog fakulteta – religija kao religija nije bitna, bitna je samo njena politička, odnosno identitetska uloga. „Etničko-konfesionalni šavovi“ po kojima se, kako tvrdi Pavićević, pocijepala SFRJ, nisu bitni zato što pokazuju živi značaj religije „u životu ljudi“, već je religija bitna samo u mjeri u kojoj omogućava postojanje ovih šavova, odnosno u mjeri u kojoj se može iskoristiti kao osnov za etno-politiku novonastalih nacionalnih država. Nemamo posla sa zatucanim vjerskim fundamentalizmom koji odbacuje nauku u korist religije, već sa ciničnom identitetskom politikom, koja instrumentalizuje kako nauku (kroz već pomenute „naučne“ primjedbe na teoriju evolucije, te pozivanje na slobodu kritike i naučni dijalog) tako i religiju u sopstvene svrhe. Zato su argumenti, kako naučni tako i teološki, protiv nje potpuno nemoćni. Razlog za potpisivanje ove peticije ne treba tražiti u novim naučnim argumentima protiv teorije evolucije, niti pak u novim momentima teološke misli, već u krizi liberalnog internacionalizma, Bregzitu, Orbanu i Trampu.Peščanik.net